Općina Srebrenik - Oficijelna prezentacija

Srednjovjekovna historija Srebrenika

04 Jan 2005

autor: Salih Jaliman prof.

Detalj sa gradine

U raspravi:Srednjovjekovna historija Srebrenika sumirani i analizirani su svi poznati historijski izvori i podaci o srednjovjekovnoj historiji Srebrenika "najtvrđem gradu u Bosni" kako je zapisano u historijskoj literaturi i konfrotirani sa poznatim mišljenjima u historijskoj literaturi, kao i rezultatima oskudnih arheoloških istraživanja.
            Korišteno je i nešto neobjavljenih historijskih izvora iz Državnog arhiva u Dubrovniku, a osnovna namjena ovog rada je da se ukaže na, pored nedovoljne i nesistematične istraženosti, značaj i razvoj srednjovjekovnog grada Srebrenika u okvirima srednjovjekovne bosanske države. Želja je da se ovim i njemu sličnim tekstovima potaknu dalja istraživanja sveukupne historije današnjeg Srebrenika koja na žalost, još uvijek traži potpunija i temeljnija istraživanja kao i svog historičara.
            Pitanje nastanka, formiranja, razvoja, organizcije i djelovanja bosanskohercegovačkih gradova u srednjem vijeku i pored evidentnog razvoja historijske nauke, istraživačkog napora (arhivska pretraživanja i arheološka obrada) još uvijek je za najveći broj evidentiranih gradova otvoreno po svim aspektima. Razlozi su mnogobrojni, često je to i standardna inertnost čak i nezainteresovanost historičara, nedostatak primarnih ili čak i sekundarnih historijskih izvora, nedovoljna arheološka obrada do nekih razloga koji nisu više naučni (ideološki, politički, društveni).
            Potrebno je napomenuti da postoji, ipak, velika lista historijski obrađenih srednjovjekovnih gradova. Prvi istraživački napori evidentirani su već početkom XIX vijeka da bi se u XX vijeku to pojačalo a početkom XXI vijeka može se govoriti o pravoj "poplavi" studija, rasprava, tekstova, monografija ili fotomonografija o skoro svim bosanskohercegovačkim gradovima.
            Među brojnim knjigama o bosankohercegovačkim gradovima, evidentno je dosta vrlo uspjelih studija, rasprava i članaka koji se bave i historijom srednjovjekovnih bosanskohercegovačkih gradova, što je podstaknuto i brojnim promjenama, prije svih promjenom ideološko-političkih okolnosti kroz koje se mijenja i podstiče istraživačko-interpretativni napor koji je zasigurno uticao i doprinosi daljem istraživanju srednjovjekovne povijesti bosanskohercegovačkih gradova.
            U historijskoj literaturi već je konstatovano da se mnoge pretpostavke, mišljenja i hipoteze o srednjovjekovnim bosanskim gradovima redefinišu, posmatraju u jednom novom svjetlu, ali i konfrotiraju se sa poznatim historijskim izvorima i mišljenjima u historijskoj literaturi, poravnavaju se prema novim i nepoznatim historijskim izvorima, prije svih iz historijskih izvora u Dubrovniku, Zadru, Veneciji ili Rimu, te se donose nova, smjelija mišljenja i pomiče granica nastanka pojedinih srednjovjekovnih naselja. U pojedinim historijskim radovima primjećuju se novi momenti, uglovi i mehanizmi istraživanja, kao i promjena istraživačke i interpretativne metode što se samo smatra daljom afirmacijom istraživanja historije gradova.
            U raspravi: Srednjovjekovni grad Srebrenik riječ je o srednjovjekovnom historijskom razvoju i hodu grada, naselja i utvrde Srebrenik, koji se, ako je vjerovati historijskim izvorima i mišljenjima u historijskoj literaturi smatrao i smatra važnim političkim, ekonomskim, društvenim, kulturnim i državnim središtem srednjovjekovne bosanske države, koji nažalost, još uvijek traži svoga historičara. Na samom početku neophodno je napomenuti da se u historijskim izvorima srednjovjekovne bosanske države spominju najmanje dva Srebrenika, jedan je u srednjovjekovnoj župi Usora, a drugi u neposrednoj blizini srednjovjekovnog grada Srebrenice. ?esto je to izazivalo i čak i danas izaziva određene nesporazume i nedoumice u historijskoj literaturi ali se danas tačno može odrediti pozicija i jednog i drugog grada Srebrenika u okvirima srednjovjekovne bosanske države.
            Vrlo je skroman broj bibliografskih jedinica o srednjovjekovnom Srebreniku, što samo ukazuje da se kao problem i fenomen srednjovjekovnog miljea nije uspio nametnuti kao istraživački napor. Najviše vijesti o srednjovjekovnom Srebreniku nalazi se u knjizi Ćire Truhelke, Naši gradovi. Opis najljepših sredovječnih gradova Bosne i Hercegovine. - Naklada Knjžare J.Studnička i dr. Sarajevo 1904.str.69-74., nastaloj prema serioznim ali i tadašnjim mogućnostima autora, polihistora dr.Ćire Truhelke, djelimično prema nepoznatim historijskim izvorima iz dubrovačkog arhiva. Zanimljive podatke pruža i studija ?ure Baslera, Stari grad Srebrenik. Problematika njegove konzervacije.- Naše starine, IV, Sarajevo 1957., str.119-130, posebno iz domena kulturno-historijske zaštite staroga grada i načina njegove konzervacije. Prve ozbiljne radove o srednjovjekovnoj i osmanskoj historiji grada Srebrenika objavio je prof. dr Boris Nilević. Prva studija je neobjavljena: Srebrenik u srednjem vijeku pripremljena za, nažalost, neobljavljenu monografiju samoga grada.a) Druga studija: Sjeveroistočna Bosna u tokovima evropske srednjovjekovne povijesti. Prilog historiji Srebreničke banovine Bosna franciscana, godina IV, broj 6, Samobor 1996, str.116-122, obrađuje važan period historije ovog grada i pisana je kao i prva studija prema nizu nepoznatih historijskih izvora.
            U novije vrijeme pojavila se brošura Srebrenik kroz historiju, Tuzla 1997., str. 93, autora Vahida Tursunovića, u kojoj je na stranicama 9-40 obrađena prošlost srednjovjekovnog grada Srebrenika. Tu se nalaze sve poznate činjenice iz srednjovjekovne prošlosti grada Srebrenika, složene po hronološkom redu i što je zanimljivo u samom tekstu priloženo je sedam dokumenata o srednjovjekovnom razdoblju srebreničkog grada.
            O imenu srednjovjekovnog grada Srebrenika i njegovom značenju u historijskoj literaturi postoje određene dileme. Tako se u najstarijem poznatom spomenu imena grada od 15.februara 1333.godine susreće naziv Sr`brnik, dok se u jednom dokumentu iz XV vijeka piše Srebrenik. U latinskoj i talijanskoj transkripciji piše se Srebrenich dok se u mađarskim srednjovjekovnim dokumentima spominje kao Srebranich ili Zrebernek (1408.godine).U jednom historijskom dokumentu s početka XVI vijeka koji je nastao povodom tursko-mađarskog mira koji je potpisan 28. marta 1509.godine između ostalog je zapisano "Zrebernyk cum suis oppidis et villis".[1] U njemačkim historijskim izvorima iz 1718. godine ovaj grad se piše kao Srebrenick i Srebernik (1790. godine).
            Srednjovjekovni grad Srebrenik je kao i većina ostalih gradova u srednjovjekovnoj Bosni imao i podgrađe koje se očito razlikovalo od utvrđenog dijela grada, radi primjera samo prvi spomen Srebrenika u srednjem vijeku i sama povelja nastala je pod Srebrenikom.
            U historijskoj literaturi evidentno je i šarenilo pisanja današnjeg imena grada, tako dr.Ćiro Truhelka, Marko Vego i ?uro Basler pišu Srebrnik dok Hamdija Kreševljaković Srebrenik.
            U historiji srednjovjekovne Bosne, prema raspoloživim historijskim izvorima moguće je identifikovat sljedeće tipove naselja: selo, katun, zanatlijsko naselje, trgovište, varorište, grad, grad - varoš. Zanimljivo je da se uz konzumaciju brojnih historijskih dokumenata, ostataka materijalnih spomenika kulture i uz potvrde iz usmene predaje ovu preliminarnu kategorizaciju moguće identifikovati na cijeloj teritoriji srednjovjekovne Bosne. Tako se područje srednjevjekovnog Podsrebrenika danas naziva Varoš, počesto u latinskim historijskim dokumentima tu se govori o castelu, castru,opidiumu.
U osmanskim pisanim dokumentima spominje se nahija Srebrenik, sa sjedištem u utvrđenom istoimenom gradu. Obuhvatala je 1533. godine sedam određenih naselja i to varoš grada Srebrenika, Begov konak, mahalu varoši Srebrenika, Srnicu, Špionicu, Babunoviće, Sladnu i Ježinac kao i "četiri naseljene mezre koje će kaasnije prerasti u sela" [2]
Identifikacija srednjovjekovnog naselja može se ustanoviti i kroz ostatke toponomastičke građe, ali mora se uvijek ponoviti da tako pronađene potvrde ne moraju uvijek biti srednjovjekovnog porijekla.Tako, u historijskoj literaturi se susreću karakteristični toponimi: kalište, hisar, gradina, kaljaja i dokazani su kao srednjovjekovni znakovi po porijeklu, te se i danas uzimaju kao garant srednjovjekovne urbanizacije u Bosni i Hercegovini.
Inače, svi srednjovjekovni gradovi u Bosni i Hercegovini formiraju se na uzvišenjima, sa kojih je lakše i jednostavnije formirati gradska središta, to je istovremeno i najbolja odbrana od neprijatelja ali i mogućnost formiranja komunikacijskih veza. U srednjovjekovnoj Bosni jačanje gradova u uskoj je vezi sa razvojem privrednih, društvenih, ekonomskih, političkih, vjerskih i kulturnih odnosa, te se posebno vezuje sa razvojem trgovine, rudarstva i zanatstva, što u brojnim gradskim aglomeracijama određuje snaga i ukazuje na moć pojedinog podnebija. Samo ime srednjovjekovnog grada Srebrenika je asocijacija na razvoj rudarstva ali tu je i bitan njegov smještaj u srednjem vijeku. Ugledni historičar Konstantin Jireček, pak tvrdi da Srebrenik u srednjem vijeku, koliko se zna nije imao nikakvih rudnika. [3]
O tragovima predhistorijskog i antičkog života ili posebnog oblika društvenih zajednica na teritoriji srednjovjekovnog Srebrenika teško da se može nešto određeno napisati, slično kao i za njegov ranosrednjovjekovni period. Prema rezultatima nesistematskih arheoloških istraživanja identifikovan je samo jedan arheološki lokalitet iz predhistorije iz neposredne okoline današnjeg Srebrenika, a radi se o Orman gradu, lokalitet Hrgovi Gornji gdje je ubicirano neolitsko ili eneolitsko naselje. Keramički nalazi nedovoljne su kvalitete te se vrlo teško mogu prepoznati neke osobenosti ovih nalaza.[4]
Da bi se steklo kakvo-takvo znanje o ranijim kulturno-civilizacijskim periodima,prije svega nedostaju rezultati primarnih, sistematskih arheoloških istraživanja, ali se ipak u arheološkoj literaturi pojavile izvjesne pretpostavke o tragovima predhistorijskim naseljima. Pretpostavlja se, i to prema jednoj savremenoj tvrdnji, da je i sam grad Srebrenik nastao na ranijoj aglomeraciji, a dokaz takvoj pretpostavci arheolozi nalaze u tome da se raspoznaje zaštitni usjek u planinskom grebenu u neposrednoj blizini današnjeg Srebrenika.
Za srednjovjekovni period historije Srebrenika ima malo više tragova, tako pored srednjovjekovnog grada identifikovani su arheološki nalazi na lokalitetima Mećava, sa srednjovjekovnim grobljem, u kojem su sačuvana četiri stećka u obliku sanduka,orijentirani u pravcu zapad-istok i pripadaju kasnom srednjem vijeku a na njima nisu primijećeni nikakvi ukrasi.
Drugi lokalitet je Metljika, Ćehaje, selo koje je od današnjeg Srebrenika udaljeno oko tri kilometra zračne linije na sjeverozapadnu stranu, gdje je pronađen usamljeni stećak u obliku sanduka. Pronađeni stećak nema nikakvih ukrasa i pripada kasnom srednjem vijeku.[5]
U dubrovačkim historijskim dokumentima nastalim sedamdesetih godina XIV vijeka     spominje    se    još    jedan    zanimljiv    lokalitet    u    neposrednoj   blizini srednjovjekovnog Srebrenika, mjesto Batun i osim toga spomena ništa više o njemu se ne zna. Vjerovatno da će dalja istraživanja riješiti ovaj zanimljiv lokalitet.
O nastanku srednjovjekovnog grada Srebrenika teško da se može bilo što novo saznati iz raspoložive historijske dokumentacije ali su evidentirana brojna usmena predanja koja se dotiču i nastanka gradova na ovim prostorima. Prema jednom, tri su kraljice napravile gradove. Prva je napravila grad u Sokolu, druga u Srebreniku a treća u Gradu. Sve tri su objašnjavale kako je koja načinila grad te je druga rekla da je sačinila grad da se sjaji ko srebro. Onda je rekla da se zove Srebrenik.Prema drugom, današnji Gradačac je podigla mađaska kraljica tako što je kamen iz Srebrenika sve do Gradačca dodavan iz ruke u ruku.[6]
Današnji Srebrenik je u u srednjem vijeku, kako se pretpostavlja u historijskoj literaturi pripadao srednjovjekovnoj župi Usora, koja se mnogo češće spominje u historijskim izvorima. Župa Usora ili kako to u mađarskim srednjovjekovnim historijskim izvorima piše: Wozora u XII i XIII vijeku obuhvatala samo dolinu rijeke Usore ali se kasnije širila na cijelu donju oblast rijeke Bosne sve do rijeke Save.("..in castro Dobor vocati in districto terre Usora vocatae..",.."in Yxora subtus castrum Doboy..".."cum territoriis castra Srebrenich in Usora..").[7]
Za predmet ovoga rada zanimljiv je i popis župa Zagrebačke biskupije iz 1334. godine u kojem se izričito spominje da na granici Usore u Glaž postoji crkva svetog Nikole. To znači da se Usora širila na zapad obuhvatajući i župu Ukrinu. Potrebno je spomenuti da se opseg srednjovjekovne župe Usora vremenom mijenjao ali se uglavnom orijentisao na današnje gradove: Tešanj, Teočak, Doboj, Dubočac, Dobor, Maglaj, Soko-grad, Srebrenik, Soli, Zvornik, Kladanj, Gradačac, Brčko, Novi, Rača, Kovač, Branić-grad, Glaž, Perin-grad i drugi.[8]
U historijskoj literaturi se s pravom tvrdi da je srednjovjekovna župa Usora imala neke osobenosti i posebnosti u okvirima srednjovjekovne Bosne. To se jasno dokumentuje u Povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i rodbine mu iz 1351. godine, izdanoj u korist kneza Vuka Vukoslavića-Hrvatinića, u kojoj se spominju svjedoci dobri Bošnjani i Usorani. Od Usore su bili svjedoci Pribisav Hlapović i Poručen Pribisalić. Tako su prema historijskim izvorima Usorani imali i uživali veliki ugled na bosanskom banskom dvoru i imali pravo glasa, da biraju bosanskog vladara i donose važne pravne odluke u bosanskim državnim poslovima, na raznim saborima bosanske vlastele.Za pretpostaviti je da je i ova povelja nastala u Srebreniku ili njegovoj neposrednoj blizini, što samo pojačava značaj ovog grada.
Mađarski kralj Ludovik I, poveljom od 26. februara 1352. godine potvrdio je hrvatskoj plemičkoj porodici Babonićima privilegiju danu im od mađarskog kralja Andrije II."..et virum magnificum dominum Nicolaum palatinum cum ceteris prelatis et baronibus et regni proceribus in V zoram destinaremus quidam familiares ipsium domini archiepiscopi pro custudia deputati utrumque par dicti sigilli nostri preconcepta navitatia subtraxerunt".[9]
Srednjovjekovni grad Srebrenik bio je smješten nadomak istočne granice srednjovjekovne župe Usora. Prema svim relevantnim historijskim istraživanjima prvi put se srednjovjekovni grad Srebrenik u historijskim izvorima spominje 15. februara 1333. godine i to u Povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića kojom ustupa Dubrovačkoj republici Rat, Ston, Prevlaku, ostrva oko Rata i svega što je između Prevlake i Lovišta, uz godišnji dohodak od 500 perpera. Povelja je pisana pod gradom Srebrenikom i sam njen tekst kao i diplomatičko određenje ukazuje da pripada evropskim srednjovjekovnim dokumentima.
Bosanski ban Stjepan II Kotromanić u ovoj povelji, koja se često u običnom govoru naziva Srebrenička povelja, naslovio se kao gospodin Stefan, o milosti Božjoj ban Bosni, Usori, Soli i gospodin Humskoj zemlji.[10]
U historiji srednjovjekovne Bosne i Hercegovine druge polovine XIV vijeka Srebrenik je imao važnu, često i prvorazrednu ulogu, posebno zbog svog geostrategijskog položaja u župi Usora o čemu je vođen u to vrijeme i jedan rat između mađarskog kralja Ludviga I Velikog i bosanskog bana Tvrtka I Kotromanića. O neposrednim razlozima početka rata teško da se može nešto više reći osim onoga što je već u klasičnoj historijskoj literaturi zapisano. Kralj Ludvig I je u jednoj povelji saopštio da je u rat protiv srednjovjekovne Bosne 1363. godine pošao lično sa svojom vojskom i da ga je na to navelo"pustošenje bezbrojne množine heretika i patarena a na štetu prave vjere kršćanske" i u istom dokumentu dalje se navodi i da "iskorijeni nebrojeno mnoštvo heretika i patarena" koje je bilo prisutno na teritoriji srednjovjekovne Bosne.[11] Kraljev sekretar Ivan Aprod, arhiđakon Kikuloški, čije je djelo doslovice preuzeo Ivan Thuroczy, u svom zapisu o ovom ratnom pohodu spominje da je kralj Ludvig I poslao vojsku na srednjovjekovnu Bosnu da se "ondje uništi   drskost   buntovnika"... "item   ad    teram    Bozne    similiter    regie   corone subiectam ad conterendam prteruiam quorundam rebellantium...cum magno exrcitu destinauit".[12]
O ovom vojnom pohodu iz 1363. godine, znali su uvijek dobro obaviješteni Dubrovčani te su zahtijevali da se njihovi trgovci povuku prema Primorju i da ne ulaze u bosanska utvrđenja. O svemu tome evidentirano je nekoliko dokumenata, prvi interesantan je od 20. maja 1363. godine, drugi 4.juna iste godine. Ovim drugim pismom, Dubrovačka vlada zabranjuje svojim trgovcima da lično borave ili drže svoju robu u bosanskim tvrđavama.
Alarmantna prijetnja ratnim sukobom natjerala je Dubrobvačku vladu da u jednom danu, 5.juna 1363. godine sa dvije instrukcije zabrani boravak svojih trgovaca.U drugom dokumentu Vlada naređuje trojici dubrovačkih trgovaca da zapovijede svim Dubrovčanima u Bosni da se povuku u primorje "i da se nikako ne smiju skloniti u bosanske tvrđave".[13] Iz ove zanimljive korespodencije zanimljivo je i pismo od 18.juna 1363. godine kojim Dubrovačka vlada zabranjuje Dubrovčanima boravak u bosanskim tvrđavama.[14]
Kao što je već napisano, u ratu protiv srednjovjekvne Bosne 1363. godine lično je s vojskom učestvovao i mađarski kralj Ludvig I Veliki, te je uspio prodrijeti sa sjevera u zapadni dio srednjovjekovne Bosne. Mađarska vojska kretala se dolinom rijeke Vrbas, doprla do župe Pliva i do samog grada Sokola kojeg su počeli opsjedati u prvoj nedjelji jula 1363.godine. Međutim, ovaj pohod kralju Ludvigu I nije pružio zadovoljstvo koje je očekivao, posebno što se istakao u odbrani grada Sokola Vukac Hrvatinić, koji je i odbranio grad. Bosanski ban Tvrtko mu je poklonio čitavu župu Plivu s gradom Sokolom, kao nagradu za to.
U povelji od 11. augusta 1366. godine ban Tvrtko na sljedeći način objašnjava spomenutu darovnicu: "Stvorih milost svoju gospodsku svojemu virnu sluzi u ime vojvodi Vlkcu Hrvatiniću za njegovu virnu službu u ono vrime,kda se podviže na me ugarski kralj u ime Ludovik, i prihodi u Plivu pod Sokol i ondazi mi vojvoda Vlkac virno posluži".[15] Kralj Ludvig I, nezadovoljan ishodom ovog ratovanja povlači se i već 13. jula nalazi se kod Sane a 19. jula 1363. godine je u Virovitici.
U septembru 1363. godine kralj Ludvig I uputio je protiv srednjovjekovne Bosne drugu vojsku, na čelu sa palatinom, kancelarom Nikolom Konthom i ostrogonskim nadbiskupom Nikolom. Ova vojska kretala se dolinom rijeke Bosne[16] i provalila u župu Usoru i "opsjedala tada dobro utvrđeni grad Srebrenik". Međutim, opsjedanje ovoga grada je bilo bez uspjeha, a mađarska vojska pored velikog gubitka u ljudstvu, imala je velike materijalne gubitke. Ferdo Šišić to dosta plastično opisuje:"Tvrdi grad Srebrenik održavao se junački protiv svih napada".Pod njim je palo (septembra mjeseca) mnogo mađarskih junaka;" a i gubitak materijala zabilježen je naročito".[17]
Između ostalog, u tadašnjim borbama oko grada Srebrenika nestao je ili je ukraden veliki državni pečat koji je sa sobom nosio ostrogonski nadbiskup Nikola, kao kraljev kancelar. Ova neprijatna epizoda ispričana je u povelji mađarskog kralja Ludviga I slijedećim riječima"... maiori sigillo nostro in exercitu nostro in Vzora contra banum Bozne habito casualiter deperdito...". Inače, gubitak državnog pečata kralj Ludovik I spominje i u mnogim drugim svojim poveljama. [18]
Gubitak državnog pečata spomenut je i u pismu koji je mađarski kralj Ludovig I napisao februara 1364. godine kada piše da je palatin mađarskog dvora Nikola Tot "ratovao kao magister vojske protiv bosanskog bana Tvrtka I u Usori gdje je slučajno izgubio i državni pečat i to kod grada Srebrenika(.."et virum magnificum dominum Nicolaum palatinum cum ceteris prelatis et baronibus in Wzuram destinassemus").[19]
Sedamdesetih godina XIV vijeka evidentirana je jedna vijest u Dubrovačkom arhivu 3. maja 1370.godine u kojoj se govori o kupovini robova uz što se spominje ranije notirano mjesto Batun kod Srebrenika, čija tačna ubikacija nije još tačno utvrđena. Dokumenat su objavili Mihailo Dinić, Marko Šunjić i Vahid Tursunović, samo što je kod posljednjeg ispušteno sljedeće:"Precrtano sa strane: extracta et missa eius uxori per prebilium preconem comunis".[20] Iz istog vremena postoji povelja mađarskog kralja Ludviga I da je u srednjovjekovnoj Bosni bilo nebrojeno mnoštvo heretika i patarena ali ne podiže više vojsku protiv njih što je jasan znak da su i za mađarskog suverena bosanski bogomili bili i ostali javna, heretička vjera.
Smrću mađarskog kralja Ludvika I Velikog 1382. godine skoro da se nije ništa promijenilo u politici Mađarske prema srednjovjekovnoj Bosni, naročito dolaskom na kraljevski prijesto Sigismunda Luksemburškog (1387-1437) koji nije krio svoje namjere prema južnom susjedu. Sam kralj predvodi brojne vojne pohode, koji su uglavnom kretali se teritorijom župe Usora i u jednom od tih pohoda 1393. godine osvojen je i tvrdi grad Srebrenik. O ovom pohodu vrlo malo se zna, samo poslovično informisani Dubrovčani svojim upozorenjima kazuju da se pripremao i vodio rat na teritoriji srednjovjekovne Bosne.
Sljedeći mađarski vojni pohod historijski izvori bilježe u junu 1404. godine kada se mađarski kralj Sigismund Luksemburški već u maju te godine spremao da krene na srednjovjekovnu Bosnu. O vojnim pripremama kralj je pisao svom vlastelinu Ivanu Morovačkom 6. juna 1404. godine.[21] Vojska predvođena mačvanskim banom Ivanom Morovičkim, koji je, kako su to zabilježili historijski izvori svojom vojskom u kojoj je bilo šest barjaka i snažna vojna sila prodro sve do tvrdog Bobovca,("castrum principalem ipsius regis Ostoye ubi corona, ipsius regni Bozne conservatur") gdje se održala posada vjerna svrgnutom bosanskom kralju Stjepanu Ostoji.
                Po završetku      ratnih dejstava postignut je mir a o kakvom je miru riječ najbolje se vidi iz pisma mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog od 16. aprila 1404. godine kojim javlja Filipu, burgundskom hercegu sljedeće: "S Ostojom, bosanskim kraljem sklopio sam mir i savez. Taj Ostoja krenut će sa svojom i mađarskom vojskom protiv Ladislava, sina Karla Dračkog i protiv Hrvoja, koji se je drznuo odmetnuti se i od kralja bosanskoga i od Sigismunda".[22]
Mačvanski ban je obezbijedio ovaj grad za dalju odbranu da se tamo čuvala bosanska kruna.To je, vjerovatno onaj vojni pohod iz 1404. godine kojeg spominje dubrovački kroničar Resti ( Rastić) i koji spominje da se u Bobovcu nalazila familija bosanskog kralja Stjepana Ostoje.
U toku sljedeće 1405. godine započinju pripreme za novi rat protiv srednjovjkovne Bosne. Već od ljeta iste godine u diplomatskim i političkim relacijama stalno se govori o pripremama rata protiv Bosne i Dalamcije. Za sada nepoznatog datuma, vjerovatno početkom septembra mjeseca, mađarski kralj Sigismund Luksemburški je uputio na srednjovjekovnu Bosnu dvije vojske. Jedna od vojski predvođena je samim kraljem Sigismundom Luksemburškim, u čijoj pratnji su bili banovi Pavle Bisen i Pavle od Pečuha kao i Herman, grof Celjski, palatin Nikola Gorjanski, vojvoda Ščibor Ščiborić, državni sudac Frank Szecheny, Franjo Bubek, dvorski vratar Simon Konye, Petar Perenyi i Simon Rozgon. Pokret mađarske vojske izazvao je veliki strah kod brojnih velikaša, tako je župan Toliša koji je upravljao na području vojvode Sandalja Hranića "molio slobodan dolazak u Dubrovnik u slučaju nevolje od ugarske vojske i dobio ga je 5.oktobra".[23]
Druga mađarska vojska predvođena Nikolom i Dionizom Goražda i Vladislavom Szilagy (Siladži) kretala se dolinom rijeke Spreče u pravcu grada Srebrenika, kojeg su nešto prije Bošnjani preoteli Mađarima i iz njega provaljivali u susjednu Slavoniju. Mađarska vojska je prema škrtim bilješkama prošla kroz župu Usoru, "rušeći tamošnje gradove i pustošeći je nemilosrdno". Mađari su zauzeli srednjovjekovni Srebrenik i u njega su smjestili svoju posadu kojoj je utvrđeni grad povjeren za čuvanje i upravu.[24]
O zauzimanju srednjovjekovnog grada Srebrenika, posredno saznajemo i iz povelje kralja Sigismunda Luksemburškog od 28. novembra 1405. godine kojom je dodijelio plemićku titulu mačvanskom banu Ivanu Morovičkom(.. Sigismundus dei gratia rex etc... Pro guorum guidem duorum castrorum Bobowch et Zrebemek vocatorum receptione et reobtentione altissimo annuente credimus et indubie speranmus ut regnicolas ipsius regni Bozne...").
U historijskoj literaturi evidentirano je i jedno slobodnije mišljenje u vezi ovih ratnih operacija, naime tvrdi se da je mađarski kralj Sigismund Luksemburški želio samo "uzgred da ratuje" a ustvari nastojao je i u tome uspio da se u Krapini vjenča sa Barbarom, kćerkom moćnog vlastelina, grofa Hermana Celjskog i to 15. novembra 1405.godine. Novi brak, koliko je donio kralju neprilika u familijarnom životu, toliko mu je koristio u političkom. Srenjovjekovna familija Celjski bila je u tijesnim vezama sa mnogim uglednim kraljevskim kućama, koje su se sad još čvršće zbile oko kralja Sigismunda Luksemburškog "kako oko svog srodnika".[25]
Srednjovjekovni grad Srebrenik je pune četiri godine bio mjesto najžešćih sukoba bosanske i mađarske vojske. Bosanci, predvođeni kraljem Stjepanom Ostojom u nekoliko su mahova nastojali da povrate grad Srebrenik, ali svi su njihovi pokušaji ostali bez uspjeha. Mađarskom vojskom zapovijedali su Nikola i Dioniz Goražda, te Ladislav Siladži, koji su taj "castrum in terra Uzore fortissimus et excelsum" četiri godine dobro branili od nasrtaja Bosanaca. Za vrlo uspješnu odbranu mađarski kralj Sigismund Luksemburški im je poveljom od 24. februara 1409. godine dodijelio plemstvo..." rex Sigismundsus..... Nicolao et Dionysio Gorazda de Mechinche et Ladislao de Szilagy conferer nobilitatis insiguia ob praestita sibi servite, inprimis castrum Zrebrenik in partibus Boznae per annos ferre quator contra Hrvojam ducem Spaleti et partium inferiorum comitem et alios Boznae barones strenue defendendo".
Da oslabi vlast bosanskog kralja Stjepana Ostoje, mađarski kralj Sigismund Luksemburški darovao je 1408. godine osvojeni grad Srebrenik s velikim dijelom župe Usora srpskom despotu Stefanu Lazareviću "ali je ugarska vojska ostala i dulje vremena u Srebreniku".[26]
U to vrijeme jedna od najmoćnijih ličnosti u srednjovjekovnoj Bosni bio je vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić,koji je uživao puno povjerenje mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog. Historičar Ferdo Šišić tvrdi da je vojvoda Hrvoje bio važnija i jača ličnost od bosanskog kralja Stjepana Ostoje "koji je u očima budimskog dvora predstavljao prevrtljivca". Hrvoje je nazivan vicekraljem Bosne i njegova vlast se 1409. godine borbama proširila i na područje srednjovjekovne župe Usora, te je osvojio i držao u svojim rukama tvrde gradove Srebrenik, Kušlat i bogatu Srebrenicu. U isto vrijeme vojvoda je podigao dva nova grada Brodar i Susjed. Usljed nedostatka historijskih izvora skoro da je nemoguće ustanoviti koliko se održala vlast vojvode Hrvoja Vukčića-Hrvatinića u ovim krajevima.
U historijskim izvorima iz 1410.godine ponovo se spominje knez Srebrenika za kojeg se u jednom historijskom dokumentu kaže da je te godine redom osvojio važnije gradove po Drini: Kušlat, Brodar, Susjed i Srebrenik. Ratne operacije su skoro detaljno opisane u pismu Dubrovačke republike mađarskom kralju Sigismundu Luksemburškom od 30. maja 1410.godine. Pored spomenutih, poharani su i sljedeći gradovi: Vranduk, sotto Uisochi, Bobuac.U proljeće 1411. godine bile su trupe Sigismunda Luksemburškog u Srebrenici, ovaj potonji grad poharaše pa će u 1411.godini "a Dubrovčani potužiše se s toga nasilja kralju Sigismundu, zbog kojeg su i njihovi trgovci, naseljeni u Srebrenici pretrpili mnogo štete".[27]
Sporovi između mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog i bosanskog kralja Stjepana Ostoje su se donekle stišali po intenzitetu poslije 21. jula 1411. godine kada je mađarski kralj izabran i za njemačkog suverena s čime je, u ličnom prestižu dobio očigledan prioritet. Po sklopljenom sporazumu vojvode Sandalja Hranića i kneza Pavla, iako njegovi glavni protivnici, ostadoše nedirnuti u svom posjedu. Istovremeno, bosanski kralj Stjepan Ostoja, priznavši iziričito da je vazal mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog zadržao je i dalje svoj položaj. Za svaku sigurnost, kralj Sigismund je za mađarsku krunu zadržao oblasti Usora i Soli koje je povjerio na upravu Ivanu Gari (Usora) i Ivanu Morovičkom (Soli). Svi su izgledi da je knez Ivan Morovački i dalje stolovao u srednjovjekovnom gradu Srebreniku.
Sljedeći zanimljiv spomen srednjovjekovnog grada Srebrenika u historijskim izvorima je onaj od 6. augusta 1426. godine u kojem dubrovačka vlada piše pismo u kojem se izvinjava mađarskom kralju Sigismundu Luksemburškom zbog neredovne veze sa njim, navodeći pored drugih uzroka i nesigurnost u srednjovjekovnoj Bosni, da su Turci-Osmanlije sa 4.000 vojnika u nekoliko puta ( tačnije dva puta), napadali i plijenili grad Srebrenik u oblasti Usora, u zemlji Zlatonosovića. (... Commune Ragusinum regi Sigismundo exprimit dolorem, quod nil de ipso audiat pluribus mensibus ...aut propter cursorum segnicina postquam Bosne confines actinqunt, ad serentiatem vestram peregentes sero curant ad propria remeare, aut forte propter passus Bosne, qui et mensibus retrolapsis et nunc undique sunt a Turchorum potentia occupati,... Tota fere presenti aestate circa 4.000 Teucrorum exeritus fuit in Bosna»......"Bis et predam facerunt in partibus Ussore in Srebrenich. Fuerunt etiam partibus voivode Slatonossovich. Qui Teucri versus propria remeantes ipsorum pauci in Bosne permanserunt...". [28]
U ovom dosta interesantnom pismu, kojeg ćemo iscrpno citirati Dubrovčani daju mađarskom kralju Sigismundu Luksemburškom vrlo precizne podatke o osmanlijskoj aktivnosti na Balkanskom poluostrvu: "Skoro cijelog ovog ljeta vojska od oko četiri hiljade Turaka bila je u Bosni; niti gospodin kralj Bosne, niti njegovi baroni nisu se usudili da ma štogod protiv njih preduzmu. Vojvoda Sandalj i vojvoda Radosav Pavlović poslije uzajamnih pokušaja da se nagode sklopili su između sebe dobar mir. Turci pak dva puta su neprijateljski prodrli u predjele Hrvatske i tamo su zaplijenili veliki broj Hrvata i Vlaha koji tamo borave. Dva puta su pustošili krajeve Usore i Srebrenika; bili su takođe i u oblasti vojvode Zlatonosovića; ovi Turci vratili su se takođe u svoju zemlju i malo ih je ostalo u Bosni. Slavni gospodin despot sa uzvišenim gospodinom ?urđem, svojim sestrićem, kako se govori, sklopio je u Zeti mir s Mlečanima; jedan dio te oblasti Zete ostao je gospodinu despotu i njegovom sestriću a drugi dio Mletačkoj Republici. [29]
Mnogobrojni Turci neprijateljski se zalijetaju od Drača do Soluna i preko Ahaja ili Moreje, imajući veliki rat sa Mlečanima, pustoše i ogromnu štetu nanose mletačkim posjedima. [30]
Kralj Sigismund Luksemburški piše iz kraljevskog dvorca u Budimu 5.septembra 1426. godine da je njegov štićenik knez Vuk Milošev iz Guče Gore, iz župe Lašva, izgubio mnogo gradova u župi Usora i u župi Sani kad su ih oduzeli Bosanci. Historičar Marko Vego s pravom pretpostavlja da se ovaj podatak o gubitku gradova od strane kneza Vuka Miloševa odnosi na osmanlijske napade koji su se desili uz pomoć domaćih, bosanskih vojnika. [31]
U daljem slijedu historijskog razvoja srednjovjekovnog grada Srebrenika važno je spomenuti da je krajem aprila 1430. godine počelo sa neprijateljstvima između Dubrovačke Republike i bosanskog vojvode Radosava Pavlovića koja će se pretvoriti u pravi rat poznat u historiji kao konavaoski rat (1430-1432). Ova neprijateljstva nisu bila ograničena samo na dubrovačke granice i neposredno okružje nego i mnogo šire, jer su se Dubrovčani dobro pripremili kako na vojnu, tako i na diplomatskom polju djelovanja. Odmah poslije Pavlovićeva napada, Dubrovčani su zatražili pomoć na svim stranama. Jedna od manifestacija takvog odnosa je i to da su odmah upućeni pisari na razne strane a od poznatih dubrovačkih diplomata treba spomenuti da je Angelimo de Maxi upućen u Mađarsku sa dva pisma: jedno je nosio mađarskom kralju Sigismundu Luksembuškom, a drugo knezu Mateju u Srebreniku, u župi Usora. Od mađarskog su kralja Dubrovčani zatražili vojsku koja bi se pridružila knezu Mateju u srednjovjekovnom gradu Srebreniku i odatle onemogućila dalje djelovanje njihovog neprijatelja. Ovo je uređeno stoga što se oblast bosanskog vojvode Radosava Pavlovića na sjeveru graničila sa gradom Srebrenikom.
U oba poslana pisma Dubrovčani navode da postoje jaki dokazi o tome kakvu je štetu Republici učinio vojvoda Radosav Pavlović. U pismu, upućenom kralju Sigismundu Luksemburkom pored ostalog, se veli da "katolička vjera amo nema većeg neprijatelja od Radosava Pavlovića, jer je pataren a danomice postaje gori te se umoljava kralj da zaprijeti knezu Mateju, da iz Srebrenika u Usori, koji se graniči sa zemljom Radosava Pavlovića, provali onamo te je pohara, te da mu zapriječi svaki dalji nasrtaj". Dalje u pismu od 30. aprila 1430. godine kaže se"Commune Ragusinum regi Sigismundo conqueritur quod his nuperime evolutis diebus Radosavus voivoda in partibus Bosne qui in domino successit quondam Petro Pauvlovich, ftatri suo, nuHa legitima causa precende... .ausus fueritgentibus suis.. .intrare territoria huius civitatis      partem comitatus derobando..idem quondam captivavit quamplurimos ex Hungaris.Unde petit, ut rex exercitum mittat ad ferritoria confinancia cum territorio castri Srebrenich in Usora quod castrum tenet regi fidelis comes Mateis: ex quo poterunt territoria dicti Radosavi, que cum territoriis castri Srebrenich confinant damnificari mittat etiam in hunc finem nuncios dispoto Georgio, regi Bosne et voivode Sandagl, qui non multum amicantur dicto Radosavo.." [32]
Knez Matej je odgovorio na pismo i na molbu Dubrovčana, šaljući odmah u Dubrovnik sposobnog vojnog organizatora Nikolu Berića koji je mnogo vrijedio kod organizacije dubrovačke vojske. Berić je čak neko vrijeme zapovijedao i dubrovačkim taborom na Brgatu. Kako je Nikola Berić izuzetno poznavao talijanski jezik bio je jedno vrijeme dodijeljen kondotijeru Antonelu de Savomo. [33]
Iz istoga vremena,1430. godine u Dubrovačkom arhivu evidentirano je još nešto značajno za srednjovjekovni grad Srebrenik. Naime, u ljeto te godine obavezala su se četiri dubrovačka zlatara braća Vlahota i Lukša Marojević, Marko Vehojević i Mihoč Klapotić dubrovačkom vlastelinu Juniju Maronovu Crijeviću da će otputovati u Srebrenik u župi Usora, kojim je tada upravljao kao zapovjednik već spominjani knez Matej "vjerni podanik mađarskog kralja Sigismunda Luksemburškog" i da će tamo po nalogu dubrovačkog plemića Andrije Bobaljevića ili nekog drugog predstavnika Mateja zidati i isklesati veću kolićinu kamena, "kako im se naredi" a uz mjesečnu plaću od petnaest dubrovačkih dukata, koju će svakome isplaćivati pojedinačno a uz to im plaćati hranu i piće.
Dalje, u istom dokumentu se kaže da u slučaju da se razbole i budu li na bolovanju, plaćat će im se samo ishrana sa pićem a na putu i povratku će im se priznati samo troškovi prehrane. Zanimljivo je i to da su majstori morali donijeti i vlastiti halat, oštriti ga o svom trošku i držati ga uvijek pripravnim. Ne odu li pak zbog vlastita razloga Junije Maronov Crijević je mogao slobodno o njihovu trošku uzeti druge majstore.
Tri dana nakon potpisivanja ovog ugovora Crijević je svakom od njih isplatio trideset perpera kao dvomjesečnu platu, a dva dana nakon toga ugovora, sklopio je uglavnom isti ugovor uz jednake uslove sa četvrtim dubrovačkim zidarom Mihočem Klapotićem, kojemu je obećao veću plaću i to dvadeset perpera mjesečno. Klapotić je trebao krenuti na rad polovinom jula 1430. godine u srednjovjekovni grad Srebrenik, kojeg je njegov zapovjednik knez Matej, vjerovatno, utvrdio pod nadzorom dubrovačkog vlastelina Andrije Bobaljevića. Bobaljević se, vjerovatno, bavio graditeljstvom i vršio je dužnost nadziratelja građevinskih intervencija srebreničkog kneza Mateja.
Zanimljiva je da se u historijskoj literaturi uloga Andrije Bobaljevića komentarisala na različite načine, a opšti zaključak da je pojačala srednjovjekovne bosansko-dubrovačke kulturno-umjetničke veze, budući, kako je to posebno naglašeno, da pri gradnji u srednjovjekovnoj Bosni ne sudjeluju "dakle samo dubrovački graditelji već i dubrovačka vlastela od kojih mnogih bijahu iskusni u građevinarstvu, jer nadziraju javne i privatne gradnje u svojoj Republici".[34]
U vezi ovih aktivnosti u historijskoj literaturi evidentno je i mišljenje da iza svega ovoga stoji mađarski kralj Sigismund Luksemburški, a dokaz tome se nalazi u njegovom pismu od 7. jula 1430. godine u kojem izričito spominje grad Srebrenik u oblasti Usora. U ovom pismu kralj naređuje svom zapovjedniku grada Srebrenika Mateju da grad utvrdi, uz pomoć dubrovačkih majstora "da se može oduprijeti Bosancima i ostalim napadačima".[35]
Samo se može pretpostaviti da je tridesetih godina XV. vijeka srednjovjekovni grad Srebrenik puno značio Mađarima, Bosancima i Osmanlijama te da se oko prvenstva oko njega vode žestoke borbe. Bosanski kralj Tvrtko II Tvrtković piše pismo iz Usore l. aprila 1433. godine, po dubrovačkom izvještaju, što je znak da je mađarski kralj Sigismund Luksemburški izgubio srednjovjekovni grad Srebrenik i napustio župu Usora pod pritiskom bosanske vojske.
I pored toga što su Turci-Osmanlije u više navrata napadali grad Srebrenik, samo za kratko vrijeme su ga u to vrijeme držali pod vlašću, odnosno branitelji bi ga ubrzo vraćali pod svoju, bosansku vlast. Srednjovjekovni grad Srebrenik se ponovo pedesetih godina XV vijeka nalazio u okvirima žestokih ratnih sukoba. U objašnjenju ovih dešavanja mora se biti pažljiv jer se u vezi ovih ratnih sukoba miješaju dva Srebrenika, ovaj u Usori i drugi kod Srebrenice. Sigurno da podatak da se uz Dubrovačko posredovanje došlo do sklapanja mira između despota ?urđa Brankovića i bosanskog kralja Stjepana Tomaša došlo do predaje grada Srebrenika u despotove ruke.[36]
O ovim dešavanjima zanimljiv opis ostavio je i Konstantin Filozof u "Životu despota Stefana Lazarevića" gdje je doslovno zapisano:"Jer Bosanci ugrabiše vreme, tada dodjoše pod grad zvani Srebrni (Srebrenica). I kada je despot iznenada došao na reku zvanu Drinu, za koju su Bosanci mislili da se ne moze preći, a kada je ovaj tada naišao, despot brzo pred je reku, a Bosanci videvši to, ostaviše sve stanove svoje i pobegoše sa svojim kraljem. A ostade i praćka (tj. top) njihova zvana humka zajedno sa drugim dvema. Despot zapovedi da veliku (pracku) nose u Beograd a ostale (dve) u Srebrenik, a sam dodje u bosanske krajeve i gonivši kralja plenjaše. A kralj koji je bio u jednom od tvrdih gradova, posla poslanika moleći da iziđe. Vrativši se (despot) dodje svojima i obilažaše čineći dobro...Jer beše mesto pod napred rečenim gradom Srebrnikom, u kojem se mnogi srebrodelci, koji su imali poslana mladića nad radom".[37]
Negdje u ljeto 1452. godine, kod srpskog despota ?urđa Brankovića su se nalazili dubrovački poslanici Vlaho Ranjina i Jaketa (kod Tursunovića pogrešno je napisano Jakov) Gundulić, te kada su saznali da je došlo do sklapanja mira između despota i gubematora, odmah su svojoj vladi u Dubrovniku javili da je srednjovjekovni Srebrnik pao pod upravu despota ?urđa Brankovića. Međutim, despot je ovaj grad iste godine vratio Mađarima po izmirenju sa njihovim gubernatorom Jankom Sibinjaninom.
Po drugim historičarima, grad Srebrenik je despot ?urađ Branković dobio kad je u savezu sa bosanskim vojvodom Sandaljem Hranićem otkupio od sultana Mehmeda II El Fatiha dio kraljevstva kralja Tvrtka II Tvrtkovića. Kasnije se ovaj grad spominje 1455. godine kada je, po jednom zapisu, neki Dmitar Radojević ubio bosanskog vojvodu Petra Kovačevića" pod Srebrenikom".
        U historijskoj literaturi su evidentene određene dvojbe oko osmanlijskog osvajanja Srebrenika i šire okoline, ali Dubrovčani svojim pismom od 13. oktobra 1462. godine potvrđuju da su već u to vrijeme Turci-Osmanlije zauzeli cijelu župu Usoru.[38] Povijesna važnost Srebrenika je porasla tek kada su Osmanlije zauzeli veći dio Bosne 1463. godine. Te godine je pod tursko-osmanlijsku vlast palo 117 gradova- Âutvrđenja, među kojima i Srebrenik.
Osmanlijska opasnost je mađarskog kralja Matiju Korvina prinudila na ozbiljno pripremanje za dalje ratovanje. Tako historijski izvori spominju da je kralj već u julu 1463.godine izmirio se sa carem Fridrikom III "priznavši abzburgovcima pravo da naslijede Ugarsku ako umre bez nasljednika".[39] U isto vrijeme evidentirani su pregovori kralja Matije Korvina i Mletačke republike iz čega je nastao u Petrovaradinu septembra iste godine savez po kojem je trebalo da Mađari ratuju protiv Osmanlija na kopnu, a Mletačka republika na moru i sa svojih posjeda u Dalmaciji, Zeti i na Peleponezu. Od tada poče šesnaestogodišnje ratovanje Republike protiv sultana (1463.-1479.)."Ovako uredivši stvari ugarski kralj je dobio odriješene ruke za rat protiv Osmanlija".[40]
Međutim, zbog teškoća u snadbijevanju i bolesti koje su se javljale, uslijedilo je povlačenje osmanlijske vojske tako da je u jesen 1464. godine mađarski kralj Matija Korvin Ivan Zapolja (Imre Szapolyai) sa svojom vojskom uspio da prodre u Usoru i zauzme Srebrenik.
Od grada Srebrenika i još nekoliko manjih gradova, mađarski kralj Matija Korvin je iste godine (1464.) osnovao Srebreničku banovinu, koja je bila uklopljena u jedinstven   odbrambeni   bedem za zaštitu   južnih mađarskih granica. Kralj je na Srebreniku formirao jedno od žarišta akcije za odbranu Mađarske od osmanlijske vojske. [41]
U to vrijeme je sjeverna Bosna bila podijeljena na dvije banovine: Jajačka i Srebrenička. Srebrenička banovina sa sjedištem u Srebreniku je u to vrijeme obuhvatala nekoliko gradova i to: na jednoj strani mjesta do Zvornika, zatim na drugoj strani Teočak, Tešanj, Gradačac, Soko i Barka (Brčko). Ova je banovina u to vrijeme bila najrasprostranjenija u povijesti. Kralj mađarski Matija Korvin za zapovjednika u istočnoj Bosni imenovao je Nikolu Ujlaki (Iločki) mačvanskog bana, inače namjesnika grada Srebrenika i "..comes perpetuus.." Teočaka kod Zvornika. Zanimljivo je spomenuti i to da je ranije bio žestoki protivnik kralja Matije Korvina, " nu ovaj mu je uskoro( 1471.) dao čak i titulu bosanskog kralja".[42]
Osnivanjem ovih banovina mađarski kralj Matija Korvin je kazivao da je Bosna "ključ i kapija" za sjever i zapad. I sam papa Pijo II je, potresen padom bosanske srednjovjekovne države, sa suzama u očima govorio u kardinalskom kolegiju:" Bosna je pala, kralja njenog ubiše, dršću Mađari i dršću svi susjedi". Stoga je papa Pijo II u oktrobru 1463. godine objavio krstaški protiv Osmanlija.
U prvoj polovini jula 1464. godine stigao je pod Jajce Mamud-paša Anđelović i započeo dugu opsadu grada. Početkom septembra 1464. godine su se pronijeli glasovi da se u ovom području približava mađarski kralj Matija Korvin sa svojom vojskom. Osmanlije su se tada povukle i napustile posadu oko Jajca. U to vrijeme je, koristeći povlačenje Osmanlija, kralj Matija Korvin uspio zauzeti Srebrenik i još tri grada (najvjerovatnije: Brčko, Novi i Teočak). Ovakvo stvorena jaka odbrambena linija je pola vijeka štitila mađarski teritorij od osmanlijskih upada. U svojim prodorima iz Bosne prema sjeveru i zapadu, Osmanlije su bili zaustavljeni. Jajačka i Srebrenička banovina su služile u prvom redu, zajedno sa Šabačkom na istoku, kao čuvar mađarskih kapija. [43]
Od narednih osmanlijskih napada nije izuzeta ni Srebrenička banovina. Od svoga osnivanja 1464. godine pa do propasti 1512. godine banovina je mnogo trpi u stalnim pograničnim sukobima. Ipak se dugo održavala uprkos nemarnosti njenog bana Tome Matučine. U njenim gradovima-tvrđavama: Srebrniku, Tešnju i Sokolu kod Gračanice malo je bilo ljudi, a ban se nije mnogo brinuo za njenu odbranu tako ni za namirnice. U historijskoj literaturi se prenosi da nije ostavio nikakvo oružje za odbranu, tako da je ban ostavio Srebrenik i vratio se u Mađarsku.
Kada su smederevski sandžak-beg Bali-beg i bosanski Mustafa saznali za teško stanje u pomenutim gradovima, ujedinili su svoje snage, pa su sa brojnim četama napali Srebrenik 1512. godine.
O novom padu Srebrenika pod osmanlijsku vlast postoje različiti historijski zapisi i različite priče u narodu. Po jednima su se osmanlijski vojnici pomoću ljestava uspjeli popeti uz vanjske zidine grada, u koji se prethodno u gradsku kulu bila povukla srebrenička posada, koja se nalazila van grada. Međutim, iako je posada brojno bila mala, ipak je uspijevala odolijevati tim napadima i hrabro se branila. Bila je čak i bez svog vođe. Osmanlije su glađu i nestašicom vode prisilili posadu da nakon deset dana odbrane, uz obećanu slobodu odlaska "na vjeru" preda grad. Međutim, to obećanje nije održano, već su Osmanlije prilikom napuštanja grada, pobili sve do posljednjeg branioca.
Po drugim podacima, branitelji grada Srebrnika su dugo odolijevali svim napadima i pokušajima Osmanlija da ga osvoje, ali kada su uvidjeli da više ne mogu odbraniti ovaj grad, poslužili su se lukavstvom te su se u toku noći, po narodnom kazivanju "potkovali konje naopačke" te tajnim izlazom napustili grad. Osmanlije, navodno nisu dugo ušli u ovaj grad jer su po tragovima zaključili da je izvan došla pomoć u ljudstvu, iako je grad bio dugo prazan.
Međutim, u neposrednoj blizini grada, ispod njegovih zidina postoji staro groblje koje je u narodu ovog kraja poznato pod nazivom "Šehitluci" ili "Šehidsko groblje". Po ovom se može prije izvući zaključak da je bliže istini prvo kazivanje, jer polomijeni ostaci kamenih nišana raznog oblika i veličine govore da su u ovo groblje(mezarje) sahranjivani branitelji grada Srebrenika čak i u vrijeme odbrane grada od napada Mađara( dakle i prije napada Osmanlija).
Nakon osnavajanja grada Srebrenika, Osmanlije su u njemu držali posadu koja je brojala do 50 vojnika (dakle manji broj). Turci-Osmanlije su u Srebreniku duže vrijeme držali manju posadu jer je grad zbog daljeg razvoja ratnih događaja i pomjeranja granica daleko na sjever, a naročito od Mohačke bitke do Karlovačkog mira ostao bez dotadašnje strateške važnosti. Ovim se završava historija srednjovjekovnog grada Srebrenika i sam grad ulazi u jedno novo historijsko razdoblje, koje, opet, nije toliko objašnjeno i traži poseban istraživački zahvat. Potrebno je samo napomenuti da je u vremenskom intervalu od 1464. do 1512. godine Srebrenik sjedište Srebreničke banovine.
Mnogo je razloga da se ovaj rad smatra tek pokušajem u istraživanju historije Srebrenika u srednjem vijeku, što se može i treba smatrati i sintetičkim uvodom u mnogo veća i temeljnija istraživanja. Mora se ponoviti da je rasprava pisana prema sadašnjim shvatanjima historijskog razvoja srednjovjekovnog grada Srebrenika, te se uz dužno poštovanje, prenose brojne dileme, koje kada se istraže u historijskim arhivama mogu se smatrati razriješenim.

SAŽETAK
U raspravi Srednjovjekovni grad Srebrenik, pokušalo se prema raspoloživim historijskim dokazima potvrditi historijski razvoj jednog o najznačajnijih srednjovjekovnih toposa Bosne i Hercegovine. Kombinovalo se historijskim izvorima, ostacima materijalnih spomenika kulture i usmenom predajom te se ocrtala situacija u gradu i neposrednoj blizni tokom srednjeg vijeka.
Posebno se ističu politička dešavanja, koja su opet bila isključivo vezana za mnogobrojne vojne aktivnosti, koje su bile ponekad od presudnog značaja za Bosnu i Hercegovinu. Ratovi koje su vodili mađarski vladari (Ludvig I Veliki i Sigismund Luksemburški) bili su važni i za budućnost cijele države i vodili su se i na prostorima srednjovjekovnog grada Srebrenika.
Postoji i nešto podataka o ekonomskom, društvenom i kulturnom razvoju ovog grada u srednjem vijeku, ali nedovoljno da se ističe kao posebnost te je uglavnom povezano sa nastojanjima ovog šireg regiona da se predstavi u pravom svjetlu.
Vjerovatno da će se u budućim istraživanjima otvoriti novi putevi posebno što su mnoge pretpostavke vezane za srednjovjekovni period i potvrdile te se i to ostavlja kao budući zahtjev.

I. IZVORI
a).Neobjavljeni:

Državni arhiv u Dubrovniku:
1.Actii Consilli Rogatorum vol.XV-XVIII
2.Actii Consilli Minoris,vol.X-XVI
3.Lettere e commissioni di Levante, vol.I-XVI

b). Objavljeni

1. Mihailo Dinić,Odluke veća Dubrovačke republike.Knj.I-II.-Posebna izdanja SAN, Beograd, 1951,1964.
2.Mihailo Dinić, Iz Dubrovačkog arhiva.-Knj. III, Beograd, 1967.
3.Dubrovačko malo vijeće o Srbiji.(1415-1460).-(sabrao i prirdio Andrija Veselinović),Beograd 1997, str. 699.
4.Eusebio Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum ionsertis editorom documentorum regestis ab anne 925 usque ad annum 1752. MSHSM, ed.JAZU, Zagreb, 1892.
5.Josip Gelcić-Lajos Thalloczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusinae cum regno Hungariae.-Budapest, 1879.
6.Salih Jalimam, Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države.-Izd.Arhiv, Tuzla, 1997, str.144.
7..Šime Ljubić, Listine o odnošajah između Južnoga Slavenstva i Mletačke republike.-sv.V,VIII,IX,.-Ed.MHSHM, JAZU, Zagreb 1857, 1886, 1890.
8.Frano Miklošič, Monumenta Serbica..-Wien 1858.
9.Medo Pucić, Spomenici srpski od 1395 do 1423. -Sv.I-II.-Beograd 1852-1862.
l0.Jovan Radonić, Acta et diplomata Ragusina.-Izd.SKA, Beograd 1934.
l1.Junni Resti ,Chronica Ragusina. Ed. Natko Nodilo,Chronica Ragusina Junii Restii ab origine urbis usque ad annum 1451. Izd. JAZU, Zagreb 1893, str.315
12..Tade Smičiklas, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae.-sv.IIÂXV, Zagreb 1904 -1934.
13.Aleksandar Solovjev, Odasbrani spomenici srpskog prava od XII do XV veka,Â Beograd 1926.
14.Stare srpske biografije XV i XVII. veka.-Izd.SKZ, Beograd 1938, str.164
15. Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma.-Knj.I Dubrovnik i Srbi dio 1Â-2. Beograd-Sremski Karlovci, 1929-1934.
16.Ferdo Šišić, Nekoliko isprava iz početka XV stoljeća.- Starine, JAZU, knj.XXXIX, Zagreb 1938.
17.?uro Šurmin, Hrvatski spomenici. Knj .I, Zagreb
18.Ludvig Thalloczy, Studien zur Geschishte Bosniens und serbis im Mittelalter.Â Munchen und Leipzig, 1914.
19. Augustin Theiner, Vetera monumenta Slavorum meridionalium historiam illustrantia.- sv.I, Romae 1863. sv.II Additamenta (priredio Franjo Rački), Zagreb 1975.
20. Augustin Theiner, Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia. Sv.I-II. Romae 1859-1862.
21.Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine.-Sv. I - IV, Izd. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.-Sarajevo 1962-1970.

II LITERATURA:

1.M.Hadžimehmedović R., Stari grad Srebrenik, Sarajevo 1985.
2. Hamdija Kreševljaković, Stari bosanski gradovi.-Naše starine, I, Sarajevo 1953, str.40.
3.Mihailo Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku.Istorijsko-geografske studije.- izdÂ. SKZ, Beograd 1978, str.446.
4.Mihailo Dinić, Srebrnik kod Srebrenice.-Beograd 1934.
5.Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države.-izd. «Svjetlost» Sarajevo 1982,str.216
6.Vladimir Ćorović, Istorija Srba.-izd. Zograf, Niš 2001,str.794
7. Vahid Tursunović, Srebrenik kroz historiju.-izd.Bosnia ars, Tuzla 1997, str. 93.
8.Ferdo Šišić, Vojvoda Hrvoje Vukčić-Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416) - Zagreb 1902, str.288.
9.Salih Jalimam,Historija bosanskih bogomila.-Tuzla 2002,str.234
10.Salih Jalimam, Vranduk-kraljevski grad. -Zenica 1996, str.143
11.Vladimir Ćorović, Historija Bosne. Knjiga I., Beograd 1940.str.658
12. Vladimir Ćorović,Kralj Tvrtko I Kotromanić. -izd. SKA,Beograd, 1925, str. 105
13.Sima Ćirković, Istorija srednjevekovne bosanske države.-izd-SKZ, Beograd 1963.
14. Sima M.Ćirković, Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba.-Beograd 1964, str.309.
15. Ambrozije Benković, Katoličke župe Bosne i Hercegovine i njihove filijale od XII. Vijeka do danas.-?akovo,1966.
16.Ambrozije Benković, Tuzlansko područje negdja i sada.-Županja-?akovo. 1971.
17.Pavao Živković,Tvrtko II Tvrtković - Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Sarajevo, 1981..
18.?oko Slijepčević, Istorija srpske pravoslavne crkve.Knjiga I.-Diseldorf, 1978, str.528
19.Ivan Stražemanac: Povijest Franjevačke provincije Bosne srebrene.-Zagreb 1993, str. 420
20.?uro Tošić, Trg Drijeva u srednjem vijeku. - Sarajevo, 1987,str.324
21. Dominik Mandić,Franjevačka Bosna.-Rim 1968, str.252
22. Dominik Mandić, Državna i vjerska pripadnost srdovječne Bosne i Hercegovine,ÂChicago, 1960,str. 487
23. Tomislav Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlja. - Prošlost, ljudi, ideje. -Zagreb 1997,str.620.
24 .Adem Handžić, Tuzla i njena okolina u XVI. vijeku.-Tuzla,1975,str.
25.Konstantin Jireček, Istorija Srba. Knj.I, Beograd 1922, str.328
26. Josip Jireček, Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku.ÂSarajevo, 1951 ,str. 146.
27. Šefik Bešlagić, Stećci-kataloško-topografski pregled. -Sarajevo 1971, str. 495
28.Mladen Ančić, Putanja klatna.Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću. - Zadar-Mostar, 1997,str.298
29.Boris Nilević, Sjeveroistočna Bosna u tokovima evropske srednjovjekovne povijesti. Prilog historiji Srebreničke banovine. -Bosna fanciscana, god.IV, broj 6, Sarajevo 1996, str.116-122
30.Aiša Softić, Usmene predaje Bošnjaka.-izd.BKZ «Preporod» Sarajevo 2002, str.450.
31.Ćiro Truhelka, Naši gradovi. Opis najljepših srdovječnih gradova Bosne i Hercegovine.-Naklada knjižare J.Studnička i dr. Sarajevo 1904, str.96.
32.Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Knjiga I. izd.HKD «Napredalo» Sarajevo 1942,str. 853.
33.Marko Vego, Naselja bosanske srednjevjekovne države.-izd «Svjetlost» Sarajevo 1957,str.184.
34. C.Fisković, Dubrovački i primorski graditelji XIII-XVI. stoljeća u Srbiji, Bosni i Hercegovini.- Peristil, 5, Zagreb 1962, str.52.

35.Cvito Fisković, Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj BiH.-Zenica, 1973, str.150-Â151).

a) Pomenuti rad je objavljen u prvom broju časopisa «Biljeg Srebrnika» pod nazivom «Srebrenik u srednjem vijeku na historijskoj sceni» str. 39 - 51(nap: izdavača).

[1] Ivan Stražemanac, 1993,str.409.

[2] Adem Handžić,

saznaj više...